SLIJEPAC
Izabel Pervin je iščekivala dva zvuka - zvuk točkova u
dvorištu i zvuk koraka svog supruga u holu. Njen stari i najdraži
prijatelj, čovjek koji joj se činio gotovo neophodnim,
doći će kroz kišoviti sumrak ovog kasnog novembarskog dana.
Poslali su kola da ga dovedu sa stanice. A njen muž, koji je
oslijepo u Flandriji, i imao nakaradnu oznaku na obrvi, doći
će sa obilaska farme.
Bila je već prošla cijela godina od kad se vratio. Bio je
sasvim slijep. Ipak, bili su srećni. Grendž je bio njegov. U
zadnjem dijelu kuće živjeli su farmeri, tu su sada živjeli Vernemovi.
Izabel je sa suprugom živjela u prijatnim prostorijama
u prednjem dijelu. Ona i on bili su gotovo sasvim sami od
kad je ozlijeđen. Pričali su i pjevali i čitali u čudesnoj i neizrecivoj
intimi. Onda bi ona pisala komentare za knjige za
neke škotske novine, nastavljajući da radi ono što je uvijek
željela, a i on je bio prilično zauzet farmom. Iako slijep, mogao
je o svemu raspravljati sa Vernemovima, a mogao je i dosta
da uradi oko kuće - neke manje poslove, istina, ali to ga je činilo
srećnim. Muzao je krave, nosio kofe, uključivao separator,
brinuo se za svinje i konje. Život je još uvijek bio ispunjen
i neobično vedar za slijepca, spokojan s gotovo nedokučivim
mirom koji je sa sobom nosio neposredan kontakt s mrakom.
Sa suprugom je bio izgradio jedan sasvim ispunjen svijet, bogat
i stvaran i nevidljiv.
Tek od nedavno su ovako sami i srećni. On čak nikada nije
zažalio zbog gubitka vida, u ovom mraku, ovoj opipljivoj radosti.
Nekakvo likovanje mu je ispunjavalo dušu.
Ali kako je vrijeme prolazilo, ponekad bi ih ova bogata
čarolija napustila. Ponekad, poslije više mjeseci intezivnog
života, nekakav osjećaj tereta bi savladao Izabel, neka iscrpljenost,
neka strašna ennu 1 , u tihoj kući smještenoj među kolonadom
visokih borova. Onda bi osjećala da će poludjeti, jer
nije mogla više tako. A nekada bi on imao razorne napade depresije,
koji kao da su pustošili njegovo cijelo biće. Bilo je
to gore od depresije - crna bijeda, kada mu se sopstveni život
1 Ennu (franc.): dosada (prim. prev.)..
činio mučenjem, i kada bi njegovo prisustvo postajalo nepodnošljivo
njegovoj rođenoj supruzi. Strah bi joj ispunio cijelu
dušu kada bi nastupili ovi crni dani. Panično bi pokušavala
da mu se približi. Silom je htjela da povrati spontanost i
radost. Ali ovaj napor ju je isuviše stajao. Znala je da neće
moći izdržati. Najradije bi vriskala pod tolikim pritiskom,
i dala bi sve, sve samo da pobjegne. Žudjela je da sasvim
posjeduje svog supruga; kad ga je imala sasvim za sebe bila je
prekomjerno srećna. A ipak, kada bi se ponovo prepustio toj
crnoj i teškoj bijedi, nije ga mogla podnositi, nije mogla sebe
podnositi; poželjela bi da bude sasvim strgnuta sa zemlje, bilo
šta samo ne život po toj cijeni.
Ošamućena, smišljala bi načine da se iskoleba. Pozivala
je prijatelje, pokušavala da za njega stvori i neke druge veze sa
spoljašnjim svijetom. Ali ni to nije ispalo dobro. Poslije sve
svoje radosti i patnje, poslije svoje tamne, veličanstvene godine
slijepila i samoće i neizrecive bliskosti, drugi ljudi su im se
obojema činili praznim, torokavim, prije drskim. Prazno torokanje
se činilo arogantnim. On bi tada postajao nestrpljiv i
razdražljiv, ona bi bila umorna. I tako bi se ponovo prepustili
svojoj samoći. Jer bila im je draža.
Ali sada, za nekolike nedjelje, rodiće se drugo dijete. Prvo
je umrlo, kao novorođenče, dok joj je suprug bio u Francuskoj.
Sa radošću i olakšanjem očekivala je drugo. Biće to njeno
spasenje. Ali je i brinula je. Imala je trideset godina, su-prug
je bio godinu mlađi. Oboje su veoma željeli dijete. Ipak,
ona nije mogla a da se ne plaši. Ona se starala o svom supugu,
to ju je radovalo, ali i predstavljalo zastrašujući teret. Dijete
će okupirati njenu ljubav i pažnju. I tada, šta će biti sa
Morisom? Šta će on da radi? Kad bi samo mogla osjetiti da će
i on steći mir i sreću kada dijete bude došlo! Zaista je jako
željela da se raskalaši u bogatom, fizičkom zadovoljstvu materinstva.
Ali muškarac, šta će on da radi? Kako će se ona
starati o njemu, kako će odagnati ona njegova razorna crna raspoloženja
- koja su uništila njih oboje?
Uzdahnula je sa strepnjom. I, u ovo vrijeme joj je pisao Berti
Rid. Bio je njen stari prijatelj, rođak po drugom ili trećem
koljenu, Škot, kao što je i ona bila Škotlanđanka. Bili su
podignuti jedno uz drugo, i cijelog života joj je bio prijatelj,
kao brat, ali bolji od njene rođene braće. Voljla ga je - mada ne
u smilsu da bi se udala za njega. Oni su bili razvili jednu drugu
vrstu bliskosti, afiniteta. Instinktivno su razumjevali
jedno drugo. Ali Izabel nikada nije pomislila da se uda za
Bertija. Izgledalo joj je kao da bi se udala u svojoj rođenoj porodici.
Berti je bio advokat i čovjek od pera, Škot onog intelektualnog
soja, brz, ironičan, sentimentalan, i na koljenima pred
ženom koju je obožavao ali nije želio oženiti. Moris Pervin
je bio drugačiji. Poticao je iz dobre stare seljačke porodice Grendž
nije bio daleko od Oksforda. Bio je strastven, osjećajan,
možda pretjerano osjetljiv, povučen - krupan momak teških
udova i čela koje bi se nekako bolno crvenilo. Njegov um je bio
spor, kao da je bio opijen jakom provincijskom krvlju koja je bila
njegovim venama. Bio je jako osjetljiv kad je u pitanju bila
njegova sopstvena mentalna sporost, ali su mu zato osjećanja bila
brza i jaka. Tako da je bio upravo supotan Bertiju, čija je mi-ao
išla mnogo brže od emocija, koje nijesu bile naročito fi-ne.
Od samog početka dva čovjeka se nijesu dopadala jedan drugom.
Izabel je osjećala da bi trebalo da se sprijatelje. Ali nijesu.
Osjećala je da kad bi samo pronašli nekakav znak mogli
bi da razviju takvo rijetko razumjevanje jedan prema drugom.
No, do toga nije došlo. Berti je zadržao blago ironičan stav,
koji je jako vrijeđao Morisa, koji mu je na tu škotsku ironiju
odgovorio engleskom mrzovoljom, mrzovoljom koja se nekada
produbljivala i do glupe mržnje.
Izabel je bila pomalo zbunjena. Ipak, prihvatila je da je
tako moralo biti. Muškarci su čudni i nerazumni. Tako, kada
je Moris po drugi put odlazio za Francusku, osjetila je da, zarad
svog supruga, mora prekinuti svoje prijateljstvo sa Bertijem.
Advokata je o tome obavijestila pismom. Bertram Rid je jednostavno
odgovorio da i tada, kao i uvijek uostalom, on mora da
posluša njene želje, ako je to zaista bila njena želja.
Skoro dvije godine dva prijatelja nijesu imala nikakvog
kontakta. Izabeli je bilo drago; nije imala grižnju savjesti.
Ona je vjerovala da muž i žena treba da budu toliko važni jedno
drugom da do ostatka svijeta jednostavno ne treba da im bude
stalo. Ona i Moris su bili muž i žena. Voljeli su se. Imaće
djecu. Pa neka svi ostali i sve ostalo izblijedi kao nevažno iz
ovog bračnog blaženstva. Izjavila je da je srećna i spremna da
prihvati Moriseve prijatelje. Bila je srećna i spremna: srećna
supruga, spremna posjedovana žena. Ne znajući zašto, prijatelji
su odlazili zbunjeni, i više se nijesu vraćali. Moris je, naravno,
jednako uživao u ovom supružanskom ispunjenju kao i Izabel.
Počeo je da se interesuje za Izabeline književne aktivnosti,
ona za poljoprivredu i stočarstvo. Jer ona je uvijek, budu 36
Vrhovi.ći u srcu emocionalan entuzijasta, najviše pažnje pridavala
praktičnoj strani života, i bila ponosna na svoje umijeće kad
su bile u pitanju praktične stvari. Tako su muž i žena proveli
pet godina svog bračnog života. Ova zadnja je bila godina slijepila
i neizrecive intimnosti. A sada je Izabel osjetila da je
preplavljuje naročita indiferentnost, neka vrsta letargije.
Željela je da joj se dozvoli da na miru nosi svoje dijete, da klone
kraj vatre i neodređeno klizi, fizički, od dana do dana.
Moris je bio kao neki zloslutni olujni oblak. Morala je sebe
da budi da ga ne zapostavlja.
Kad je mala poruka stigla od Bertija, u kojoj ju je pitao da
li treba da postavi nadgrobni spomenik na njihovo mrtvo prijateljstvo,
i govorio o stvarnom bolu koji je osjećao zbog gubitka
vida njenog supruga, osjetila je žiganje, uzrujanost zbog ponovnog
buđenja. Pročitala je pismo Morisu.
„Pozovi ga da dođe,” rekao je.
„Da pozovem Bertija da dođe ovdje!” čuo se njen odjek.
„Da — ako želi.”
Izabel je zastala za nekolika trenutka.
„Znam da želi — čak će mu biti naročito drago,” odgovorila
je. „Ali, ti Moris? Kako će se tebi to dopasti?”
„Bilo bi mi drago.”
„Dobro — u tom slučaju — Ali mislila sam da ti nije stalo
do njega —”
„O, ne znam, možda sada mislim drugačije o njemu,” odgovorio
joj je slijepac. Teško da je mogla to da ga shvati.
„Pa, dragi,” rekla je, „ako si sasvim siguran —”
„Dovoljno sam siguran. Neka dođe,” reče Moris.
I tako je Berti stizao, još ove večeri, po novembarskj kiši
i mraku. Izabel je bila uzbuđena, opterećena svojim starim
nemirom i neodlučnošću. Uvijek je patila od ovog bola sumnje,
od agonije neizvjesnosti. A taman je počeo da je prolazi, kroz
letargiju materinstva. I sada se vratio, a ona ga nije željela.
Kao i uvijek, borila se da zadrži svoj spokoj, smirenost, prijateljsko
držanje, neku vrstu maske koju je nosila preko cijelog
svog tijela.
Žena je upalila visoku lampu pokraj stola, i prostrla
stolnjak. Dugačka trpezarija bila je pomračena, sa komadima
starog elegantnog namještaja bez ukrasa. Samo je okrugli sto
ispod svijetla blago sijao. To je davalo efekat bogatstva, ljepote.
Bijeli stolnjak je blistao sa svojim teškim, oštrim resama
koje su se spuštale skoro do poda, kineski porculan bio je star
i lijep, kremkaste boje, nepravilnog dizajna jarko-crvenih i
tamno-plavih šara, šolje velike i zvonaste, galantan čajnik.
Izabel je gledala nezainteresovano.
Nervi su je boljeli. Ponovo je automatski pogledala u velike
prozore bez zavjesa. Pri zadnjem svijetlu sumraka mogla je tek
da nazre ogromnu jelu kako njiše svoje grane: no, izgedalo je prije
kao da ju je zamišljala a ne zaista vidjela. Kiša je lupala po
oknima u naletima. Ah, zašto nije imala mira? Ova dva čovjeka,
zašto je rastržu? Zašto ne dolaze - čemu ova neizvjesnost?
Sjedjela je, malaksala, razdražljiva i u iščekivanju. Na
kraju, Moris bi trebalo da je već stigao — šta bi više moglo
da ga zadržava napolju. Ustade. Uhvati sebe u ogledalu, nasmija
se blago kao da je sebe prepoznala kao nekog svog starog prijatelja.
Lice joj je bilo ovalno i mirno, nos malo zaobljen. Lijepa
je bila linija njenog vrata. Sa kosom nemarno vezanom pozadi,
dobila je topli, materinski izgled. Razmišljajući ovako o
sebi, ona podiže obrvu a ispod njenih teških kapaka zabljesnu
osmjeh, i za trenutak njene sive oči dobiše veseo, poročan, pomalo
sardoničan izgled na ovom preobraženom Madoninom licu.
Zatim, povrativši svoje žensko strpljenje — bila je zaista
fatalno samo-odlučna — naglo se okrenu prema vratima.
Oči su joj bile pomalo zakrvavljene.
Prošla je kroz široki hol i izašla. Došla je do dijela
kuće u kojem su živjeli farmeri. Miris mlijeka, farmerske kuhinje,
farmerskog dvorišta i kože bio ju je gotovo opio: a naročito
miris mlijeka. Taman su bili završili ispiranje sudova
za mlijeko. Popločan prolaz ispred nje bio je mračan, vlažan,
prekriven vodom. Kroz otvorena kuhinjska vrata dolazila
je svijetlost. Krenula je naprijed i zaustavila se na pragu. Farmeri
su bili za večerom, sjedjeli su malo dalje od nje oko dugačkog
uskog stola na čijoj sredini je stajala bijela lampa. Rumena
lica, rumene ruke koje su držale hranu, crvena usta koja su bila
u poslu, glave naklonjene nad šoljama za čaj, djevojke i momci
koji su radili na farmi: bilo je vrijeme večere, vrijeme obroka.
Neki je primjetiše. Gospođa Vernam je išla oko stola sa velikim
crnim čajnikom i bila se blago zaustavila nesvjesna njene
pojave. Onda se iznenada okrenu.
„Oh, to je Madam!” uzviknu. „Uđite, hajde, uđite! Mi večeramo.”
I ona izvuče stolicu.
„Ne, neću ulaziti,” reče Izabel. „Ne želim da ometam.”
„Ne — ne — ni slulučajno. Madam, ni slučajno.”
„Da ne znate da li je gospodin Pervin ušao?”
„Ne mogu vam sigurno reći! Nedostaje vam, je l’, Madam?”
„Ne, samo sam željela da dođe,” nasmija se Izabel stidljivo.
„Željela, je l’? Ustaj, momče — ustaj odmah —”
Gospođa Vernam kucnu jednog od momaka po ramenu. On zaškripa
stolicom kad ustade sa velikm zalogajem u ustima.
„Mislim da je u gornjoj štali,” reče jedno drugo lice kraj
stola.
„O! Ne, ne ustajte. Sama ću poći,” reče Izabel.
„Nemojte izlaziti po ovako strašnoj noći. Neka momče
pođe. ‘Ajde, mali,” reče gospođa Vernam.
„Ne, ne,” reče Izabel, sa odlučnošću koja je uvijek bila
uslišena. „Nastavi sa čajem, Tom. Ja zaista želim da pođem
preko puta do štale, gospođo Vernam.”
„Jeste li ikad ovo čuli!” povika žena.
„Zar kola ne kasne?” upita Izabel.
„Ne, zašto,” reče gospođa Vernam, zureći kroz mutnu svijetlost
sobe u sat koji je stajao visoko na zidu. „Ne, Madam —
možemo im dati još petnaest ili dvadeset minuta, da — da,
najmanje još četvrt.”
„Ah! Izgleda kao da je kasno, kad mrak padne ovako rano,”
reče Izabel.
„Tako je kako je. Do vraga ovi dani, što su se tako skratili,”
odvrati gospođa Vernam. „Baš su žalosni!”
„I jesu,” reče Izabel udaljavajući se.
Nazula je kaljače, ogrnula se velikim kariranim šalom,
stavila muški filcani šešir i krenula uzdignutom stazom
preko mokrog dvorišta. Bilo je mačno. Vjetar je hučao u brijestovima
iza staja. Kako se udaljavala od prednjeg dvorišta
mrak je postajao sve dublji. Koračala je nesigurno. Zažalila je
što nije ponijela fenjer. Naleti kiše išli su na nju. Istovremeno
joj je i prijalo ali i nije imala volje da se bori.
Konačno je stigla do jedva vidljivih vrata štale. Tamo se
nije vidjela nikakva svjetlost. Otvorila je gornju polovinu vrata
i pogledala unutra: pogledala u pravi izvor mraka. Uznemi-rili
su je miris konja i amonijak i toplina u tom mrklom mraku.
Napregla se da čuje, ali ništa nije mogla čuti sem noći i komešanja konja.
„Moris!” pozvala je, tiho i melodično, iako se plašila.
„Moris — jesi li tu?”
Ništa nije dolazilo iz mraka. Naleti vjetra i kiše hladili
su prostoriju, topli životinjski život. Osjećajući se
krivom, uđe u štalu, i zatvori donji dio vrata, ostavivši gornji
dio pritvoren. Nije se micala, bila je svjesna prisustva
mračnih stražnjih udova konja, iako ih nije mogla vidjeti, i
plašila se. Nešto divlje se uskomešalo u njenom srcu.
Napregnuto je slušala. Onda je čula neku buku u daljini —
baš daleko, činilo joj se — zveket posude, i muški glas koji je
izgovorio neku kratku riječ. Mora da je Moris u drugom dijelu
štale. Stajala je nepokretno, čekajući da se pojavi kroz vrata
pretinca. Blizina konja, u nevidljivom svijetu, bila je tako zastrašujuća.
Onda je trgnu glasan hrapav zvuk unutrašnje kvake; vrata
se otvoriše. Sada je mogla čuti i osjetiti svog muža kako ulazi
i kao nevidljiv prolazi pored konja približavajući joj se,
po mraku s kojim su bili, zapravo, oboje stopljeni. Dok se obraćao
konjima njegov duboki glas djelovao je kao da je od baršuna
njenim nervima. Kako je blizu bio, i kako nevidljiv! Tama kao
da je bila u nekom stranom viru žestokog života, upravo nad
njom. Okrenula se vrtoglavo.
Bila je prisebna i pozva ga, tiho i melodično:
„Moris! Moris — dra-gi!”
„Da,” odgovori on. „Izabel?”
Ništa nije vidjela, i činilo joj se da je zvuk njegovog glasa
dodiruje.”
„Zdravo!” odgovori mu veselo, prisiljavajući svoje oči da
ga vide. On je još uvijek bio zauzet oko konja u njenoj blizini,
ali ona je samo vidjela mrak. To je učini gotovo očajnom.
„Zar nećeš kući, dragi?” reče.
„Da, dolazim. Samo još pola minuta. Miran — sad! Kola
nijesu stigla?”
„Još ne,” reče Izabel.
Glas mu je zvučao milo i obično, ali njoj se činilo da u sebi
nosi blagi prizvuk štale. Poželjela je da izađe. Plašila
ga se dok je bio tako sasvim nevidljiv.
„Koliko je sati?” upitao je.
„Nema još šest,” odgovorila je. Mrzjela je da odgovara u
mrak. Sada joj se približio, ona se povuče i izađe.
„Kiša ulazi,” reče, idući pravo na nju, da opipa vrata.
Ona se trgnu. Konačno ga je mogla nazrijeti.
„Berti neće imati prijatno putovanje,” reče zatvarajući
vrata.
„Zaista neće!” reče Izabel mirno, posmatrajući mračnu
figuru na vratima.
„Daj mi ruku, dragi,” reče.
Pribi se uz njega i krenu. Ali željela je da ga vidi, da ga
gleda. Bila je nervozna. On je hodao uspravno, podignutog lica,
ali njegove snažne muške noge su pravile čudne oprezne korake.
I dok se trudila da održi ravnomjeran korak s njim, mogla je
da osjeti kako je vješt, pažljiv, snažan bio dodir njegovih sto-pala
sa zemljom. Za trenutak on je za nju bio kula mraka, kao da
se digao iz same zemlje.
Na prilazu kući poče da oklijeva, i nastavi oprezno, sa
nekim čudnim mirom potraži klupu i onda se spusti na nju nezgrapno.
Ramena su mu padala koso, ali imao je teške udove, jake
noge koje su poznavale zemlju. Glava mu je bila mala, nosio je
nekako visoko i lako. Nije izgledao kao slijepac kad se bio savio
da odveže dokoljenice i čizme. Imao je gustu braon kosu,
velike šake, crvene, inteligentne, vene su mu bile ispupčene na
zaglavcima; a njegove butine i koljena izgledali su masivni.
Izabel je uvijek bila srećna kad bi prošli kroz vrata koja
su odvajala njihov prostor mira i ljepote. Pomalo se plašila
njega, tamo napolju u grubom životinjskom svijetu. Njegovo
držanje se takođe promjenilo čim je omirisao poznati, neodređeni miris
okruženja njegove žene, delikatan, prefinjen miris,
blago začinjen. Možda je to pot-pourri 2 .
Stajao je podnu stepeništa, zarobljen, osluškujući. Ona ga
je posmatrala, i srce je zaboljelo. Izgledao je kao da osluškuje
glas sudbine.
„Još nije stigao,” reče. „Idem da se presvučem.”
„Moris,” reče ona, „je l’ da ne žališ što dolazi?”
„Ne bih ti mogao reći,” odgovori. „Osjećam se kao da sam
na ljui-vive 3 .”
„Vidi ti se,” odgovorila je. I uspe se da ga poljubi u
obraz. Vidje kako mu se usne opustiše i blago se
nasmija.
„Čemu se smiješ?” reče ona nevaljalo.
„Tješiš me,” odgovori on.
„Ne,” reče ona. „Zašto bih te tješila? Znaš da se volimo
— ti znaš kakav je naš brak! Kakvo značenje može bilo šta
drugo da ima?”
„Nikakvo, draga moja.”
Krenu da opipa njeno lice, i dodirnu ga, smijući se.
„Ti si dobro, zar ne?” upita tada zabrinuto.
„Baš sam dobro, ljubavi,” odgovori ona. „Zbog tebe sam ja
zabrinuta, ponekad.”
„Zašto zbog mene?” reče nježno dodirujući joj obraze vrhovima
prstiju. Taj dodir je imao gotovo hipnotičko dejstvo na
nju.
On ode uz stepenice. Gledala ga je kako se penje u mrak, kako
ništa ne vidi i kako se nikada ne mijenja. Nije znao da lampe
na gornjem spratu nijesu upaljene. On je ušao u mrak istim
korakom. Čula ga je dok je bio u kupatilu.
Pervin se skoro nesvjesno kretao po svom poznatom okruženju,
iako je sve bilo mračno. Činilo se kao da osjeća prisustvo
objekata prije nego ih dodirne. Njemu je bilo zadovoljstvo
da se ovako lomata po svijetu objekata, nošen valom instinkta.
Nije puno razmišljao i nije se brinuo. Sve dok se držao ove
čistote direktnog fizičkog kontakta sa suštastvenim svijetom
bio je srećan, nije želio intervenciju vizuelne svijesti. U
ovom stanju javljala se izvjesna bogata pozitivnost, koja se nekada
graničila sa ushićenošću. Život se u njemu kretao poput
talasa koji zapljuskuju, zapljuskuju, napreduju, mrakom obavijaju
sve stvari. Pravo zadovoljstvo mu je predstavljalo da pruži ruku
i dodirne stvar koju ne vidi, da je stegne, da je posjeduje u
pročišćenom kontaktu. Nije pokušavao da se sjeti, da vizualizuje.
Nije to želio. Njegova svijest se mijenjala.
Bogatstvo ovog pomračenja činilo ga je srećnim i gomilalo
strast koju je psjećaju prema svojoj ženi. Ali nekada se činilo
da se ovi talasi samo pojave i nestanu. Tada kao da bi se uznemirilo
neko mutno more u njemu, i bio bi mučen u razbijenom
haosu sopstvene krvi. Vremenom je počeo da strepi od ovog
usporenja, ovog atavizma, ovog haosa u njemu samom, kad mu se
činilo da je predat na milost i nemilost moćnim i sukobljenim
elementima sopstvenog tijela. Pitao se na koji način bi
mogao to stanje kontrolisati, obezbjediti sebe. A kada bi to
pitanje počelo da ga izluđuje, stisnuo bi šake kao da želi da
prisili cijeli univerzum da mu se pokori. Ali to je bilo uzalud.
Ni samog sebe nije mogao prisiliti.
Večeras, pak, još uvijek je bio spokojan, uprkos blagim
drhtajima nekog neobjašnjivog ogorčenja. Mora pažljivo rukovati
žiletom, dok se brijao, jer on nije bio ujedinjen s njim,
plašio ga se. Sluh mu je takođe postao isuviše izoštren. Čuo
je kako žena pali svijetla u hodniku, i potpiruje vatru u gostinskoj
sobi. A onda, kad je krenuo prema svojoj sobi čuo je da
pristižu kola. Onda začu Izabelin glas, povišen kako doziva,
poput zvona:
„Jesi li to ti, Berti? Jesi li stigao?”
Onda se muški glas javio iz vjetra:
„Zdravo, Izabel! Evo me.
2 Pot-pourri (franc.): mješavina suvih aromatičnih cvjetova koji se
drže u zdjelama i daju prostoriji prijatan miris (prim. prev.).
3 Ljui-vive (franc.): straža (prim. prev.)..„Jesi li imao teško putovanje, Žao mi je što nijesmo imali
da pošaljemo zatvorena kola. Znaš, uopšte ne mogu da te vidim.”
„Dolazim. Ne, svidjelo mi se putovanje - kao u Pertširu 4 .
Pa, kako si? Izgledaš odlično, kao i uvijek, koliko ja mogu da
vidim.”
„Oh, da,” reče Izabel. „Odlično se osjećam. Kako si ti?
Malo si mršaviji, rekla bih —”
„Naporno sam radio — svi se žale od posla. Ali dobro
sam, Sis 5 . Kako je Pervin? — ovdje je?”
„Oh, da, gore je, presvlači se. Da, strašno dobro se osjeća.
Skini te mokre stvari; daću ih da se osuše.”
A kako ste, inače, oboje. On se ne sjekira?”
Ne — ne, ne uopšte. Ne, naprotiv, stvarno. Baš smo srećni,
prosto nevjerovatno. To je više nego što ja mogu da shvatim
— tako divno: blizina, mir —”
„O! Pa to su jako dobre vijesti —”
Otišli su. Pervin više nije mogao da ih čuje. Ali pre-plavilo
ga je djetinjasto osjećanje usamljenosti dok je slušao
njihove živahne glasove. Nervozno je tumarao dok se oblačio,
nespretno skoro kao djete. Nije mu se sviđao Bertijev škotski
akcenat, i njegov blagi odjek koji je čuo u Izabelinom glasu.
Nije mu se svidjelo to blago zadovoljno predenje škotskog jezika.
Mrzio je iz sve snage Izabelnu slatkorečivost dok je govorila
o njihovj sreći i bliskosti. Ustuknuo je. Bio je uplašen i
van sebe, poput djeteta, poput djeteta je čeznuo da bude uključen
u životni krug. A u isto vrijeme bio je muškarac, mračan i
snažan i izluđen sopstvenom slabošću. Zbog neke fatalne greške
više nije mogao sam, morao je da zavisi od drugog. Ova zavisnost
ga je razbijesnila. Mrzio je Bertija Rida, a istovremeno
je znao da je ta mržnja besmislena, znao je da dolazi iz njegove
sopstvene slabosti.
Sišao je. Izabel je bila sama u trpezariji. Posmatrala ga
je kako ulazi, glave podignute, promišljenim koracima. Izgledao
je jak i zdrav, a, istovremeno, poništen. Poništen — to je
pomislila. Možda su je na to naveli njegovi ožiljci.
„Čuo si da je Berti stigao, Moris?” rekla je.
„Da — zar nije ovdje?”
„U svojoj sobi je. Izgleda mršavo i umorno.”
„Pretpostavljam da naporno radi.”
Ušla je žena sa tacnom — i poslije nekolika minuta sišao je Berti.
Bio je sićušan tamnoputi čovjek, sa velikim če
4 Perthsire: grofovija u centru Škotske (prim. prev.).
5 Ciss: skraćeno od Isabel (prim. prev.)..lom, mršav, rijetke kose i tužnih krupnih očiju. Izraz njego-vog
lica bio je neobično tužan — skoro smiješno tužan. Imao
je čudne, kratke noge.
Izabel ga vidje kako oklijeva na vratima i nervozno pogleda
svog supruga. Pervin ga je čuo i okrenuo se.
„Stigao si,” reče Izabel. „Hajde sad da nešto pojedemo.”
Berti priđe Morisu.
„Kako si, Pervin?” reče dok se približavao.
Slijepac nasumice pruži ruku i Berti je prihvati.
„Veoma dobro. Drago mi je da si došao,” reče Moris.
Izabel ih pogleda pa brzo okrenu glavu, kao da nije mogla
da podnese da ih vidi zajedno.
„Hajde,” reče. „Priđite stolu. Zar obojica nijeste jako
gladni? Ja jesam, strašno.”
„Bojim se da ste mene čekali,” reče Berti kad sjedoše.
Moris je imao jedinstven, način sjedanja na stolicu, neo-bič
no uspravno i izdaleka. Izabelino srce je uvijek jako bilo
kad god ga je posmatrala kako to radi.
„Ne,” odgovorila je Bertiju. „Možda je malo kasnije nego
što obično večerivamo. Zapravo ovo je prije high tea 6 , ne prava
večera. Da li ti odgovara? Tako nam ostaje divno i dugo veče, bez prekida.
„Dopada mi se ideja,” odgovori Berti.
Moris je opipavao, čudnim sitnim pokretima, skoro kao
kad mačka hoće da utapka svoj ležaj, tražeći svoje mjesto, svoj
nož i viljušku, svoju servijetu. U svojoj svijesti je razvio cijelu
geografiju svog pribora. Sjedio je pravo i izgledao nedostižan,
dalek. Berti je posmatrao nepomičnu figuru slijepca, delikatnu
taktičnost krupnih crvenih šaka, i čudan nesvjesni
mir obrve iznad ožiljka. S naporom se okrenu na drugu stranu
i, nesvjestan svog postupka, uze malu kristalnu zdjelu sa ljubičicama
i podiže je do nosa.
„Imaju sladunjav miris,” reče. „Odakle su.”
„Iz bašte — rastu pod prozorima,” reče Izabel.
„U ovo doba godine — a tako su mirišljave! Sjećaš li se
ljubičica pod južnim zidom tetke Bel?”
Dvoje prijatelja se pogledaše i osmjehnuše, Izabeline oči
zasjaše.
„Kako se ne bih sjećala?” odgovori. „Zar nije bila čudna!”
„Neobična starica,” nasmija se Berti. „U našoj porodici
postoji jedna doza ekscentričnosti, Izabel.”
„Ah — ali ne u tebi i meni, Berti,” reče Izabel. „Dodaj ih
Morisu, molim te,” ona doda kada je Berti htio da vrati cvijeće
na svoje mjesto. „Jesi li pomirisao ljubičice dragi? Pomiriši”
— tako su jakog mirisa.”
Moris ispruži ruku i Berti smjesti majušnu zdjelu među
njegove ogromne, tople prste. Morisova šaka obavi advokatove
tanke bijele prste. Berti se tada pažljivo ispetlja. I njih dvoje
posmatraše slijepca kako miriše ljubičice. On spusti glavu,
izgledao je kao da o nečemu razmišlja. Izabel je čekala.
„Zar nijesu slatke, Moris?” reče na kraju, uznemireno.
„Veoma,” odgovori joj on. I ispruži zdjelu. Berti je prihvati.
I on i Izabel bili su pomalo uplašeni, i veoma uznemireni.
Obrok se nastavi. Izabel i Berti su ćaskali, mada grčevito.
Slijepac nije pričao. Stalno se iznova vraćao svojoj hrani
i brzim, delikatnim dodirima vrha svog noža kidao nepravilne
oblike. Nije podnosio da mu neko pomaže u tome. I Izabel i
Bertiju je bilo neprijatno: Izabel se pitala zbog čega. Nikada
joj nije bilo neprijatno kada je bila sama sa Morisom, Berti je
učinio da bude svjesna neke stranosti.
Poslije obroka njih troje primaknuše svoje stolice vatri i
sjedoše da razgovaraju. Flaše sa pićima bile su na obližnjem
stolu — Izabel je dodavala cjepanice i oblaci briljantnih
iskrica popeše se uz dimnjak. Berti je po njenom držanju primjetio
da je pomalo umorna.
„Biće ti drago kad dijete dođe, Izabel?” reče.
Ona ga pogleda i blijedo se osmjehnu.
„Da. Biće mi drago,” dogovori. „Počelo je da izgleda dugo.
Da, biće mi jako drago. I tebi će biti drago, Morise, zar ne?”
dodala je.
„Da, hoće,” odgovorio je njen suprug.
„Oboje se veoma radujemo djetetu,” reče ona.
„Da, naravno,” reče Berti.
On je bio neženja, dvije ili tri godine stariji od Izabel.
Živio je u divnoj kući čije su prostorije gledale na rijeku, i
koju je pazio vjerni škotski sluga. I imao je prijatelje ljepšeg
pola — ne ljubavnice, prijateljice. Imao je nekolike žene koje
je obožavao, stalno im se i neumorno udvarao, dok je god mogao
da izbjegne opasnost braka, i možda još nekolicinu s kojima je
flertovao. Ali ako bi pokušale da ga uznemiravaju, povukao
bi se i postale bi mu odvratne.
Izabel ga je dobro poznavala, poznavala je njegovu divnu
konstantnost, i nježnost, takođe i njegovu neizlječivu slabost,
koja ga je činila nesposobnim da uđe u bliži kontakt bile koje
vrste. Stidio se samog sebe, jer se nije mogao oženiti, nije mo
6 High tea (engl.): rani večernji obrok (prim. prev.)
gao fizički pristupiti ženi. Želio je. Ali nije mogao. U sebi
se plašio, bio je bespomoćan i čak svirepo uplašen. Odustao
je i od nade, prestao da očekuje da bi ikada mogao da izbjegne
sopstvenu slabost. Zbog toga je bio odličan i uspješan advokat,
takođe i ugledan littrateur, bogat, dostigao društveni uspjeh.
Negdje u samom centru sebe se osjećao neutralan, ništavan.
Izabel ga je dobro poznavala. Prezirala ga je iako mu se i
divila. Gledala je u njegovo tužno lice, njegove kratke noge, i
bilo joj ga je žao. Gledala je u njegove tamno-sive oči, njihovu
nevještu, djetinjastu intuiciju, voljela ga je. On je razumijevao
zadivljujuće — ali ona se nije bojala od njegovog razumjevanja.
Ona se prema njemu, muškarcu, ophodila zaštitnički.
Onda se okrenula nepomičnoj, tihoj figuri svog supruga.
Sjedio je naslonjen, sa sklopljenim rukama, i licem malo podignutim.
Njegova krupna koljena stajala su pravo. Uzdahnula
je, prihvatila žarač i ponovo počela da podstiče vatru, da podiže
oblake nježnih, briljantnih varnica.
„Izabel mi kaže,” poče iznenada Berti, „da ne patiš puno
zbog gubitka vida.”
Moris se uspravi da čuje, ali zadrža sklopljene ruke.
„Ne,” reče „ne nepodnošljivo. S vremena na vrijeme čovjek
se mora sa tim boriti, znaš. Ali postoje kompenzacije.”
„Kažu da je mnogo gore izgubiti sluh,” reče Izabel.
„Vjerujem da jeste,” reče Berti. „Postoje kompenzacije?” doda,
Morisu.
„Da. Prestaneš da brineš o mnogim stvarima.” Moris se
ponovo uspravi, uspravi jake mišiće svojih leđa i nagnu se
unazad, s podignutim licem.
„To je olakšanje,” reče Berti. „Ali šta dolazi umjesto zabrinutosti?
Šta zamjenjuje aktivnost?”
Nastade ćutnja. Na kraju slijepac odgovori, nekako nemarno,
nezainteresovano:
„O, ne znam. Ostaje još dosta toga kad nijesi aktivan.”
„Je li?” reče Berti. „Šta, zapravo? Uvijek mi se čini da
kad nema misli i nema akcije kao da ničega nema.”
Moris je ponovo čekao sa odgovorom.
„Postoji nešto,” odgovori. „Ne mogu ti reći šta je to.”
Razgovor je još jednom zamro. Izabel i Berti su prepričavali
tračeve i vraćali uspomene, slijepac je ćutao.
Konačno Moris ustade, ustade svoju veliku, nametljivu figuru.
Osjećao se stiješnjeno i sputano. Želio je da izađe.
„Ne smeta vam,” reče, „da odem da porazgovaram sa Vernemom?”
„Ne — hajde, dragi,” reče Izabel.
I on izađe. Dvoje prijatelja ućutaše. Konačno Berti poče:
„Ipak, to je značajan nedostatak, Sisi.”
„Jeste, Berti. Znam da jeste.”
„Kad ti stalno nešto nedostaje,” reče Berti.
„Da, znam. A ipak — a ipak — MoMoris je u pravu. Postoji
još nešto, nešto tu, što nikada nijesi znao da postoji tu, i
što ne možeš izraziti riječima.”
„Šta postoji tu?” upita Berti.
„Ne znam — užasno je teško to definisati — ali nešto
jako i neposredno. Postoji nešto strano u Morisovom prisustvu
— nešto što se ne može definisati — ali ja ne bih mogla
bez toga. Slažem se da ti to uspavljuje mozak. Ali kad smo sami
meni ništa ne nedostaje; čini se strašno bogatim, čak sjajnim,
znaš.”
„Bojim se da te ne razumijem,” uzvrati Berti.
Razgovarali su nepovezano. Napolju je duvao jak vjetar, kiša
je tupkala po staklima, stvarajući oštar zvuk, poput bubnja
zbog zatvorenih unutrašnjih kapaka boje starog zlata. Drvo je
sporo gorilo, vrelim, skoro nevidljivim malim plamenovima.
Berti je izgledao kao da mu je bilo nelagodno, oko njegovih očiju
bili su se stvorili crni kolutovi. Izabel, obilata očekuju-ć
i skoro materinstvo, nagnula se posmatrajući vatru. Opušte-ni
pramenovi njene kose nepravilno su se uvijali i izgledali
veoma lijepo čovjeku koji ju je posmatrao. Ali ona je osjećala
staru ranu u svom srcu, staru, bezvremenu noćnu ranu.
„Pretpostavljam da svi imamo neke nedostatke,” reče Berti.
„Pretpostavljam da je tako,” reče Izabel umorno.
„Prokleti, prije ili kasnije.”
„Ne znam,” reče ona ustajući. „Ja se sasvim lijepo osjećam,
znaš. Dijete koje treba da dođe čini me indiferentnom prema
svemu, jednostavno mirnom. Znaš, ne osjećam da se zbog bilo čega
treba uzemiravati.”
„To je dobro, valjda,” odgovori on tiho.
„Pa, eto. Pretpostavljam da je to samo Priroda. Kad samo
ne bih osjećala da moram da brinem zbog Morisa, bila bih savršeno zadovoljna —”
„Ali ti osjećaš da moraš da brineš zbog njega?”
„Pa — ne znam —” odbijala je da učini čak i ovako slab
napor.
Veče je polako teklo. Izabel je pogledala na sat. „Nego,”
reče, „skoro je deset. Gdje bi Moris mogao biti? Sigurna sam da
su pozadi već davno legli. Izvini me na trenutak.”
Izašla je vraćajući se skoro odmah potom.
Sve je zatvoreno i u mraku,” rekla je. „Pitam se gdje je.
Mora da je izašao do farme -”
Berti je pogledao.
„Pretpostavljam da će doći,” rekao je.
„Trebalo bi,” ona reče. „Ali on obično u ovo doba ne osta-je
napolju.”
„Hoćeš li da ja pođem i pogledam?”
„Pa — ako nemaš ništa protiv. Ja bih pošla, ali —”
Nije željela da se napreže fizički.
Berti je ogrnuo jedan stari mantil i uzeo fenjer. Izašao
je na sporedna vrata. Uzdrhtao je zbog vlage i bučne noći. Ovakvo
vrijeme ga je činilo nervoznim: isuviše vlage svugdje činilo
je da se osjeća kao da je slabouman. Nevoljno je prolazio kroz
sve. Pas je svom žestinom zalajao na njega. Virio je u sve staje.
Na kraju je otvorio gornji dio vrata neke vrste srednjeg ambara,
čuo je gunđanje, pogledao je unutra, podigao fenjer i vidio Morisa,
stajao je u košulji i osluškivao, držeći u ruci drobili-cu.
Drobio je suvo slatko korjenje, koje ležalo na nespremnoj
gomili u uglu iza njega.
„Ti si, Vernam?” reče Moris, osluškujući.
„Ne, ja sam,” reče Berti.
Velika, polu-divlja siva mačka trljala se uz Morisovu nogu.
Slijepac se sagnu da je počeše. Berti je posmatrao scenu, onda
je nesvjesno ušao i zatvorio vrata za sobom. Bio je u nekoj
vrsti visokog ambara, od kojeg su sa desne i lijeve strane išli
hodnici koji su prolazili pored ograđene stoke. On je posmatrao
spore pokrete drugog čovjeka dok je nagnut milovao veliku
mačku.
Moris se ispravi.
„Došao si za mene?” reče.
„Izabel je bila pomalo zabrinuta,” reče Berti.
„Doći ću ja. Volim da izgubim pomalo vremena obavljajući
ovakve poslove.”
Mačka je propela svoje zlokobno, mačje vitko tijeo uz njegovu
nogu, nježno zabijajući svoje kandže u njegovu butinu. On
ukloni njene kandže iz svog tijela.
„Nadam se da ti ne smetam ovdje na Grendžu,” reče Berti
prilično kruto i napeto.
„Meni? Ne, ni najmanje. Srećan sam da Izabel ima s nekim
da popriča. Plašim se da sam ja taj koji smeta. Znam da nijesam
baš veselo društvo. Misliš li da je Izabel dobro? Nije nesrećna, zar ne?”
„Ne bih rekao da je.”
„Šta ona kaže?”
„Veoma je zadovoljna — možda se malo brine zbog tebe.”
„Zašto zbog mene?”
„Možda se plaši da ćeš ti biti uznemiren,” reče Berti,
oprezno.
„Ne mora se zbog toga plašiti.” On nastavi da miluje rav-nu
sivu glavu mačke. „Čega se ja pomalo plašim,” nastavi, „jeste
da ću joj ja postati smrtni teret, uvijek je ovjde sama sa
mnom.”
„Mislim da ne treba tako da razmišljaš,” reče Berti,
iako se i sam upravo ovoga plašio.
„Ne znam,” reče Moris. „Ponekad osjećam da nije pošteno
što je ovako opterećena sa mnom.” Onda spusti glas ljubopitljivo.
„Pitam se,” upita on, boreći se u sebi, „je li moje lice puno unakaženo?
Da li bi mi rekao?”
„Imaš ožiljak,” reče Berti, čudeći se. „Da, jeste nakaradan,
ali više žalostan nego šokantan.”
„Znači, baš rđav ožiljak,” reče Moris.
„Oh, da.”
Onda je slijedila pauza.
„Ponekad osjećam da sam užasan,” reče Moris, tiho, obraćajući se samom sebi.
Berti zadrhta u užasu.
„Gluposti,” reče.
Moris se ponovo uspravi, ostavljajući mačku.
„Nikad se ne zna,” reče. Onda opet, čudnim tonom, doda: „Ja
tebe u stvari ne poznajem, zar ne?”
„Vjerovatno ne,” reče Berti.
„Smeta li ti da te dodirnem?”
Advokat insinktivno uzmače. Ali ipak, iz čistog čovjekoljublja,
reče, tiho: „Nimalo.”
Ali bilo mu je jako neprijatno kad je slijepac ispružio
svoju jaku, golu šaku prema njemu. Moris slučajno obori Bertijev
šešir.
„Mislio sam da si visočiji,” poče. Onda spusti ruku na glavu
Bertija Rida obuhvatajući nježnim ali čvrstim zahvatom šake
luk njegove lobanje; zatim je krenuo dalje nježno je pritiskajući
sa svakim zahvatom, dok nije prekrio cijelu lobanju i lice
nižeg čovjeka, prelazio je preko obrva, dodirivao krupne zatvorene
oči, dodirivao mali nos i nozdrve, oštre, kratke brkove,
usne, prilično jaku bradu. Slijepčeva šaka uhvati rame, ruku,
šaku drugog čovjeka. Izgledao je kao da ga osvaja tim blagim zahvatom
koji se stalno pomjerao.
„Izgledaš mlad,” reče na kraju tiho.
Advokat je stajao gotovo oduzet, nesposoban da odgovori.
.„Glava ti izgleda meka, kao da si veoma mlad.” Moris je
ponovio. „Tako i ruke. Dodirni moje oči, hoćeš li? — dodirni
moj ožiljak.”
Sada je Berti zadrhtao sa odvratnošću. Ipak, bio je u slijepč
evoj vlasti, kao da je bio hipnotisan. Podigao je ruku i spustio
svoje prste na ožiljak, na ranjene oči. Moris ih iznenada
pokri svojom šakom, pritiskajući prste drugog čovjeka na svoje
unakažene kapke, podrhtavajući cijelim tijelom i njihajući se
lako, lagano s jedne na drugu stranu. Ovako je ostao minut ili
više, dok je Berti stajao kao onesvješćen, nesvjestan, zarobljen.
Onda Moris naglo pomjeri ruku drugog čovjeka sa svoje
obrve, i ostade da je drži u svojoj.
„O, moj bože,” reče, ” sada ćemo znati jedan drugog, zar ne?
Sada ćemo znati jedan drugog.”
Berti nije mogao odgovoriti. Gledao je nepomično, nijem,
šokiran terorom, savladan sopstvenom slabošću. Znao je da ne
može odgovoriti. Imao je neki nerazuman strah, da će ga drugi
čovjek iznenada uništititi. Dok je Moris u stvari bio ispunjen
toplom, jetkom ljubavlju, strašću prijateljstva. Možda je upravo
ova strast prijateljstva ono od čega je Berti najviše bježao.
„Sada će biti sve u redu među nama, zar ne?” reče Moris.
„Sada je sve u redu, sve dok živimo, što se nas dvojice tiče?”
„Da,” reče Berti pokušavajući svim silama da pobjegne.
Moris je stajao podignute glave, kao da osluškuje. Novo
delikatno ispunjenje vječnog prijateljstva došlo je kao otkrovenje
i iznenadilo ga, nešto izvrstno i nenadano. Izgledao je
kao da osluškuje da li je zaista stvarno.
Onda se okrenu da uzme kaput.
„Hajde,” reče, „hajdemo sad kod Izabel.”
Berti je uzeo fenjer i otvorio vrata. Mačka je nestala. Dva
čovjeka tiho prođoše stazama. Izabel, kad su prilazili, pomisli
da njihovi koraci imaju stran zvuk. Patetično i zabrinuto
je gledala prema vratima na kojima je trebalo da se pojave. Moris
je izgledao neobično uzbuđen. Berti je bio ispijen, upalih
očiju.
„Šta je bilo?” upitala je.
„Postali smo prijatelji,” reče Moris, stojeći raširenih
nogu, poput nekog nepoznatog kolosa.
„Prijatelji!” ponovi ona. Pa ponovo pogleda Bertija. I
naiđe na njegov skriven, ispijen pogled; oči su mu bile kao zaslijepljene
bijedom.
„Baš mi je drago,” reče zbunjeno.
„Da,” reče Moris.
.Njemu je bilo zaista jako drago. Izabel sa obje svoje ruke
uze njegovu šaku i jako je stegnu.
„Sada ćeš biti srećniji, dragi,” reče ona.
Ali je gledala u Bertija. Znala je da je on želio da pobjegne
od ove intimnosti, ovog prijateljstva, koje mu je bilo nametnuto.
Nije mogao da podnese što ga je dodirnuo slijepac, što je
njegova suluda rezervisanost razbijena. Bio je poput nekog mekušca čiji je oklop probijen.
Dejvid Herbert Lorens
Prevela Marija Knežević
